USPJEŠNA BOSANKA U NJEMAČKOJ: Goni u neku stvar mog rođaka Emira Kusturicu!

Kada se jedna mlada žena, uz to još samohrana majka odluči da napusti svoj rodni grad, državu, pa novi život započne u sasvim drugom gradu i drugoj državi, to se zove hrabrost, to je životni izazov.

Ovo je životna priča jedne hrabre Tuzlanke koja se zove Sabina Kusturica. Danas je Sabina vlasnica jedne od najpopularnijih ćevabdžinica u njemačkom gradu Offenbachu, a poznata je u kompletnoj pokrajini Hessen. Ćevabdžinica se zove “Centar”, ali niko je tako ne zove, već svako kaže: ”Idemo kod Sabina na ćevape”.

-U Njemačkoj živim već pune 24 godine, a punih 17 godina postoji ćevabdžinica “Centar”. Nije bilo lako, došla sam sa kćerkom iz Tuzle, iznajmila stan i počela da razmišljam šta i kako dalje? Valjalo je misliti na dijete, na njegovo odrastanje, školovanje. Stan kojeg sam iznajmila bio je tačno iznad poslovnog prostora gdje se danas nalazi ćevbadžinica. A, prije toga sam se opet udala, dobila dvoje djece, a vlasnica objekta izvjesna Anđelina mi je ponudila da preuzmem radnju i da započnem svoj biznis. Prije mene to su držali Albanci, a konfesija je bila na njoj i kasirala ih. Ali, ja sam je odbila jer su mi djeca bila mala, nisam imala nikoga da pazi na njih. Ali, ta njena ponuda mi se uvijek vrtjela po glavi, ustvari ubacila mi je bubu u uho. Sama sam sebi postavljala pitanje pa zašto da ne, nema ćevabdžinice u Ofenbahu, a ima masa naših ljudi sa područja nekadašnje Jugoslavije. Onda sam je pozvala i pitala je, koliko bi ona htjela novca da kompletno izađe iz radnje, a da je ja preuzmem. Ona je tražila 40.000 eura, i imala je 2006. ugovor do 2025. godine. U radnji nije bilo ništa, i nisam joj htjela dati taj iznos.

Ponudila sam joj 20. 000, ali da me prva tri mjeseca pusti da radim, da vidim da li će uopšte da radi. Ja nikoga nisam poznavala, nije bilo ćevabdžinice, nisam znala kako će ljudi da reaguju na mene. I tako smo se dogovorile“- započela je Sabina svoju priču.

Da li si imala početni novčani kapital?

-Ma nisam jedne banke imala. Muž mi je radio na građevini, imao platu 2.000 eura, a od toga sam morala svaki mjesec za prazan prostor da plaćam 1.000 eura kirije, a imamo troje djece. Dakle bilo je ludilo, uzimam radnju, a nemam novca. Onda posudim novac da odem u Tuzlu i da od dobrog prijatelja moga oca Keme Palfija, koji u Tuzli ima ćavabdžinicu a koja ima tradiciju dugu 60 godina, naučim kako se uopšte prave ćevapi. Kod Keme sam radila 15 dana da me nauči. Vratila sam se u Offenbach i počela pozajmljivati novac, od nekog pet, od nekog 10, od nekog 15 hiljada da bi sve to kupila, sredila, stvorila. A, kada je prostor bio sređen stajao je tri mjeseca prazan jer nisam imala 2.800 eura da kupim rashladnu vitrinu i nisam imala još 1000 eura da kupim meso da bi mogla startati. Svaki dan sam silazila, čistila je, gladila je, ali nisma imala novca da je otvorim. I onda ti dragi Allah, dragi Bog pošalje na vrata jednom divnog čovjeka koji se zove Mido, a bio je iz Živinica. On je prolazio pored radnje, pozdravio me i upitao me zašto ne otvaram. Ja mu sve objasnim,a čovjek bez ijedne riječi izvadi iz džepa 4.000 eura i kaže mi, kad baš, baš budeš imala novca onda me se sjeti. I tako je započela ova moja priča.

Da li si imala strah?

-Ne , ni jednog momenta, vjerovala sam u dragog Boga. Ja sam jedna hrabra žena, žena koja ne zna za poraze.

Iza tebe su dva braka?

-Da tako je. Obojica su nekako bili identični, ni jedan nije nikada znao da zaradi ni za struju, a kamoli za kiriju. Naučila sam da sama zarađujem, sama sam svoju djecu odgojila, iškolovala. Postala sam i nana. Nije mi nikada trebao taj neki muškarac da me finansira. Ja cijeli svoj život finansiram sve oko sebe.

Koliko namjeravaš još dugo da budeš u ovom biznisu?

-Djecu sam podigla na noge, svoji su ljudi, kupila sam kuću u Njemačkoj, nije na kredit, tako da mi djeca nemaju obavezu da je otplaćuju. A, sve to sa ovom radnjicom. Planiram još možda nekih pet godina i, onda se vraćam u svoju Tuzlu, vraćam se svojoj kući, da roštiljam ispred kuće, a ovdje neka roštilja ko hoće.

U “Centar” su dolazila i poznata estradna imena?

-Da, da naravno. Dolazio je više puta rahmetli Sinan Sakić, pa Džej Ramadanovski, Edita Aradinović, Šabna Šaulić rahmetli, Dado i Šako Polumenta, bilo ih je dosta.

Imaš zvučno prezime Kustirica. Da li si u rodbinskoj vezi s Emirom Kusturicom?

-Ma, daj molim te ne spominji mi ga. Goni ga u neku stvar. On mi je rođak. Moj amidža Fehim i Emirov otac su dva rođena brata. Nisam ga nikad upoznala, a i bolje da je tako, jer bi mu svašta rekla.

Valtertuzlanski.com / Bato Šišić / Express/

administrator