Spread the love

SRETNO KOMORATI

Kako su nekada sedmorica braće rudara Babajić oborili rekord u utovaru uglja. Tekst prenosimo u cjelosti:

“Ime Abdurahmana Babajić najstarijijeg i naslavnijeg među braćom Osmanom, Ibrahimom, Ramom, Ahmetom, Šabanom i Jusom dugo nije silazio sa prvih stranica naših listova. Slavni rudar postavio je u svijetu ne oborene rekorde utovara uglja u vagone, kada je samo u jednom danu sa svojih deset ljudi natovario preko hiljadu tona uglja. To je bilo odmah poslije prijema kod druga Tita kome je to obećao prije sedamnaest godina.

-Kako ćeš bolan Abdurahmane, tako reći Maršalu. Znaš li ti da je to nemoguće- rekao je tada jedan od braće, a on se silno naljutio i ostao pri svome, pozvao novinare, naredio da se pripremi radilište i radio do izvršenja obećanja.

-Radićemo većim lopatama. Kada me je drug Tito pitao da li se može podići produktivnost rada rudara, rekao sam da može, samo nam trebaju veće lopate. I pred svojim Maršalom Abdurahman je crtao i pokazivao kakva i kolika lopata treba rudaru. Tako je nastala danas već svim rudnicima poznata lopata “Babajićka”.

-Nisam ja onda znao za mehanizaciju, niti smo je imali od koga dobiti. Mladost i snagu svojih mišića poturali smo i time gurali naprijed, sjeća se danas Abdurahman.

-Za jednu smjenu poderem novu lopatu- kaže brat Ahmet. Ode kao da je od papira, a nove u ono vrijeme 500 dinara davali smo samo da negdje nabavimo dobre lopate.

Kada se radilo nismo mogli ni jesti. Drugovi donesu na radilište, mi brzo nešto uzmemo, ali Abdurahman ništa. Samo tovari, podgrađuje, postavlja kolosjeke i misli da Alija Sirotanović nije uradio više, da li je on ili Škorić rekorder. A umor savlada. Ruke otekle. Svaki minut pun vagonet uglja. Za stupce se pridržavamo da ne padnemo, ali stotine tona uglja iz svake naše smjene morao je ugledati svjetlo dana- priča Jusuf, najmalđi među sedmoricom braće rudara.

-Sva sedmorica smo počeli život u rudarskim jamama i tu ga i završavamo. Otac nam je bio jedan od prvih radnika u Kreki. A nas sedmorica braće, sirotinja gola, bez igdje ičega, jedan po jedan napuštali selo Tojšiće i u rudniku hljeb potražili. Mučili, tropili. Rat nas je pregazio kao rudare. I borci smo bili. Ibrahim je i Dahaj preživio-kaže Osman, sada penzionisani rudarski nadzornik sa 40 godina jamskog staža.

-Potišemo mi lijepo da za nas niko neće odgovarati ako se šta desi- kaže Šaban, jedini od braće koji rade u Krekinim rudnicima. Jer ne može se rekord postaviti ako se svi propisi sigurnosti primijene, pa onda četvere oči otvorimo da se sačuvamo. I eto, uspjeli smo. A svega pet povreda na radu smo imali. Abdurahman neće u penziju i gotovo. Taj će umrijeti u jami.

-Djecu valja podići. To nam je glavni zadatak. Ali eto imamo ih kao pravi rudari. Tridesetpetere dječaka i djevojčica raste u sedam rudarskih porodica Babajića. Troje je na fakultetima, četvero već završili srednje školu i radi, osmero uči u srednjim školama, ostalo je u osnovnim. I svi dobri đaci, ponosno veli Ibrahim. Najviše ih ima Ramo. Devetero. Ali sin će mu uskoro postati ljekar. Ahmetov inženjer rudarstva,a Abdurahmanova kćer inženjer tehnolog.

-A 1966. godine braća Babajići slave 20. godina rada u banovićkim rudnicima uglja. Rasli su i izrasli zajedno sa ovim rudnicima otvorenim prvpj godini slobode i tu, između Kreke i Banovića u rudarskom podzemlju vijek proveli. Od 332 godine života više od 200 godina pod zemljom. U njihovim knjižicama 212 godina radnog staža na kopanju “crnog zlata”. Oni su 140 puta proglašeni za radnike, imaju na stotine pismenih pohvala za rekorad rad. Svaki je kuću napravio, namještaj nabavio. milion dinara svakog mjeseca uđe u sedam rudarskih porodica Babajića preko koverata rudarskih, stipendije i dodataka.

-Socijalizam je drugar-kaže Abdurahman-kod nas već stigao.I, neka mu je sretno”

Valtertuzlanski.com /NTV Portal

administrator